„Ne treba se šokirati što je Vatikan pomagao ustaškim krvnicima, bojali su se komunista više nego boga. Veći je šok to da je Vatikan za tu operaciju imao pomoć Londona i Vašingtona“, piše Uki Goni, možda i najzaslužniji čovjek za otvaranje argentinskih arhiva i razotkrivanje bijega nekih od najgorih zločinaca

Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, kad je bilo potpuno jasno da je samo pitanje dana kad će savezničke vojske napokon slomiti nacistički režim, a s njima i sve ostale fašističke države, poput NDH, najgori zločinci već su užurbano planirali svoj bijeg. Najviši nacistički oficiri živjeli su u velikom strahu od ratnih sudova, zato što su znali da će ih proglasiti krivima zbog Holokausta. Svoj bijeg planirala je i vrhuška Nezavisne Države Hrvatske, na čelu s Antom Pavelićem, koji je kasnije našao utočište u Argentini.

Odbjegli hrvatski zločinci očajnički su trebali utočište. Prvo su se zaputili u Austriju, a zatim u Italiju. Međutim, zaštita koju im je Vatikan pružao nije mogla trajati unedogled. Već sredinom 1947. godine postignut je tajni dogovor između Vašingtona, Londona i Vatikana da pošalju hrvatske bjegunce u Argentinu.

Pavelić je bio savršeno svjestan kakva ga sudbina čeka padne li u ruke partizanima i zbog toga je već 1943. godine kupio šezdesetak argentinskih pasoša kako bi osigurao bijeg najviših službenika i njihovih porodica.

Pavelić i najbliži saradnici su početkom 1944. godine počeli pripremati svoj neizbježni slom skrivanjem zlata i novca u Švajcarskoj. Prema nekim procjenama, Hrvati su uspjeli prebaciti 2400 tona zlata i ostalih dragocjenosti u Bern. Potvrđena su dva transfera zlata: 358 kilograma zlata prebačeno je u Švajcarsku narodnu banku u maju 1944. godine, a dodatnih 980 kilograma dospjelo je u avgustu iste godine. Čini se da je ovih 980 kilograma zapravo ukradeno iz centralne banke Kraljevine Jugoslavije 1941. godine i skrivano negdje izvan Hrvatske.

Dok je, početkom 1945. godine, obećavao vječnu vjernost Himleru, Pavelić je planirao bijeg i pljačku ustaške države. Početkom maja 1945. godine je 45 kovčega zlata hrvatske riznice, posljednje zlato pod direktnom hrvatskom kontrolom, podijelio na dva dijela i jedan dio, 13 kovčega, poslat je u inostranstvo s Pavelićem. Ostatak je skriven kod zagrebačkih franjevaca u samostanu. Priča se da je u tom blagu, osim zlatnih poluga, bilo i mnoštvo vjenčanih prstenova, dragulja, pa čak i zlatnih zuba žrtava hrvatskih koncentracionih logora. Blago će ostati tamo, pod zaštitom Katoličke crkve, sve do 1946. godine, kad su komunisti otkrili gdje se nalazi i zaplijenili ga.

Tajni dogovor o prihvatu nacista i fašista postignut je u vrijeme povlačenja Amerikanaca i Britanaca iz Italije. Italija je bila pod njihovom kontrolom od oslobođenja i Amerikanci su isprva bili jako zagrijani za hvatanje ratnih zločinaca. Nekoliko jako bitnih hrvatskih kriminalaca uhapšeno je u Italiji i poslato u Jugoslaviju na suđenje. Sredinom 1947., tokom povlačenja, postigli su tajni dogovor s Vatikanom da Hrvate pošalju negdje izvan Evrope. Argentina je prihvatila Hrvate i zato su otišli tamo.

Pavelić proveo godinu dana nakon sloma NDH u Austriji, i to pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Ljutiti Josip Broz Tito tražio je Pavelićevo izručenje, a slao je čak i tačnu adresu gdje se Pavelić skriva u Austriji, ali Britanci su se pretvarali da nemaju pojma ni o čemu. Njihovo ministarstvo vanjskih poslova slalo je pisma Amerikancima i Sovjetima te su ih pitali da nisu kojim slučajem vidjeli Pavelića. Negdje u aprilu 1946. godine odselio se Pavelić u Rim u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena. Obojica su nosili haljine rimokatoličkih sveštenika i smjestili se u Ulicu Gioacchino Belli broj 3 u prostorije Collegio Pio Pontificio.

Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. S vremenom su Amerikanci uspjeli pohvatati sve konce priče i uvidjeli su golemu upletenost Vatikana u skrivanje raznih zločinaca. Primjerice, u maju 1946. godine je Pavelić boravio u Castel Gandolfu, ljetnjoj papinskoj rezidenciji, gdje mu je društvo pravio bivši ministar rumunjske kvislinške vlade. Doznali su Amerikanci da je Pavelić redovno imao sastanke i sa monsinjorom Montinijem. Montini će kasnije postati papa Pavao Šesti.

Negdje pred kraj 1946. godine, došao je telegram iz Londona u Vašington gdje su Britanci obavijestili kolege da Jugoslavija traži pet ratnih zločinaca koji se skrivaju iza vatikanskih zidina. “Bio bi to jako neugodan presedan da britanske vlasti hapse ljude na vatikanskom teritoriju bez saglasnosti vatikanskih vlasti”, pisalo je u telegramu. Amerikanci su se pomalo cinično složili i rekli da bi bilo najbolje kad bi Jugoslaveni tražili pomoć od Vatikana zato što imaju diplomatskog predstavnika tamo.

Do kraja te godine su se pojavile glasine da je Pavelić otputovao za Argentinu, koristeći dobro uhodanu mašineriju Huana Perona, ali već početkom 1947. godine su ga Amerikanci otkrili u samostanu svete Sabine. Njihove obavještajne službe bile su jedne od rijetkih koje su se zaista trudile uhvatiti Pavelića, ali im je predstavljao problem to što je Pavelić imao na raspolaganju basnoslovno bogatstvo ukradeno iz hrvatske centralne banke, ali i oduzeto od prognanih Jevreja i Srba. Priča se o stotinama tona zlata i hiljadama karata dijamanata koje je Pavelić prokrijumčario iz Hrvatske.

Ne samo da je Vatikan pomagao ratnim zločincima da pobjegnu, nego je stvarao ekstenzivnu mrežu lobista da pokušaju osigurati amnestije važnim nacističkim zločincima nakon rata. Čini mi se da je Vatikan vjerovao da su nacisti manje zlo od komunista koji su im bili neprijatelj broj jedan. Kad je riječ o hrvatskim zločincima, Vatikan, Vašington i London su ih nakon rata slali u Jugoslaviju da se bore protiv Josipa Broza Tita i njegovog režima.

Relativno nedavno objavljeni tajni američki dokumenti pojašnjavaju zašto nisu željeli uhvatiti i izručiti ustaškog poglavnika. „Danas, u očima Vatikana, Pavelić je militantni katolik, čovjek koji je griješio, ali je griješio u ime borbe za katoličanstvo. Zbog toga Pavelić uživa zaštitu Vatikana. Znamo da Pavelić održava kontakte s Vatikanom koji ga smatra militantnim katolikom koji se juče borio protiv Pravoslavne crkve, a danas se bori protiv komunističkog ateizma. Stav Vatikana je da Pavelića ne treba izručiti Titovu režimu jer on nikome neće dati pravedno suđenje. Izručenje bi samo oslabilo borbu protiv ateizma i pomoglo komunizmu. Pavelić je navodno odgovoran za smrt oko 150.000 ljudi, ali Tito je Staljinov agent. A Staljin je odgovoran za desetke miliona mrtvih u Ukrajini, Bijeloj Rusiji, Poljskoj, Baltiku i baltičkim državama tijekom 25 godina”, piše u do skora povjerljivom američkom dokumentu.

Pavelićev bijeg, čini se, koordinisao je Krunoslav Draganović. Jedni tvrde da je Anti Paveliću omogućio bijeg u Argentinu tako da ga je maskirao u sveštenika s brkovima i šeširom. Drugi se kunu da ga je zamaskirao u redovnicu.

Ustaški poglavnik nije dobio čak ni dozvolu za dolazak u Argentinu, što je bio jedan od ključnih preduslova legalnog dolaska. Formular za izdavanje svojevrsne osobne iskaznice u Buenos Airesu ispunjen je tek nekoliko dana nakon Pavelićeva dolaska u novi svijet. Izgleda da je Peronova tajna policija preuzela Pavelića direktno s broda, vrlo vjerojatno čak i prije nego što je brod Sestriere pristao u luku. Peron je imao odlično uhodan sistem prebacivanja raznih zločinaca u Argentinu i jedan od ključnih ljudi sistema bio je Branko Benzon, bivši ambasador NDH u Berlinu, koji je nakon rata postao bliski Peronov saradnik.

Benzon je bio nevjerojatni šarmer, koji je jednako mogao razgovarati s Hitlerom i prebaciti se na šarmiranje Eve Peron, prve dame Argentine. Uživao je veliki uticaj u uredu za imigraciju, uredu koji je omogućio bijeg čak i Eugenu Didi Kvaterniku, drugom najmoćnijem čovjeku NDH. Svoj uticaj je Benzon koristio da bi pomagao hrvatskim zločincima, ali i zlostavljao Jevreje.

Nisu samo ustaše našle utočište u Argentini, nego su se tu našli i Adolf Eichman, glavni i odgovorni za masovne deportacije mađarskih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata, Josef Mengele, “anđeo smrti” iz Aušvica, odgovoran za odabir žrtava za plinske komore i mnogi drugi. Ali, nisu svi uživali takve povlastice kao hrvatski fašisti. Argentinska vojska i nacionalističke organizacije održavale su bliske veze s hrvatskim, francuskim i belgijskim fašistima koji su došli u Argentinu. Te katoličke fašiste je argentinsko društvo ubrzo asimiliralo.

Mnogi su završili u argentinskoj tajnoj službi, a neki su dobili čak i predavačke pozicije na državnim univerzitetima. Međutim, nisu održavali tako bliske veze s odbjeglim njemačkim i austrijskim nacistima. Okorjeli nacisti bili su pagani i nisu se osjećali ugodno kad bi sarađivali s argentinskom vojskom i nacionalistima koji su bili tradicionalni katolici.

Drugi važan Hrvat u Argentini bio je Gino Monti de Valsasina, popularno zvani grof od Montija, inače Talijan hrvatskog porijekla. Tokom Drugog svjetskog rata radio je kao špijun nacističke vojne obavještajne službe te kao časnik njihovog ratnog zrakoplovstva.

U Buenos Airesu je sarađivao s Rodolfom Freudeom, šefom argentinske obavještajne službe, kako bi odbjegli nacisti imali sve potrebne dozvole za ulazak i boravak u državi. Lično je preuzimao moralnu i materijalnu odgovornost za te naciste. Monti je dobio unosne ugovore za opremanje socijalnih klinika Evite Peron, namijenjene isključivo siromašnima, kako bi mogao neometano financirati svoje poduhvate. Međutim, taj posao mu je propao zato što je Evitu počeo pratiti ugled poslovne žene koja nema naviku podmirivati ispostavljene račune u cjelosti ili na vrijeme. Pavelić, barem sudeći prema dostupnim materijalima, nije zavisio o dobroj volji svojih novih domaćina, nego je mogao trošiti blago ukradeno iz NDH.

Emerson Bigelov, američki obavještajac, pisao je krajem 1946. godine o tačnijim brojkama. Prema njegovim tvrdnjama, Pavelić je iz NDH izvukao oko 350 miliona švajcarskih franaka, većinom zlatnika. Britanske vlasti su zaplijenile oko 150 miliona franaka vrijedno zlato na austrijsko-švajcarskoj granici, a ostatak je skrivan negdje u Vatikanu. Pozamašan dio prebačen je u Španiju i Argentinu.

U Argentini je Pavelić pokušavao uspostaviti svojevrsnu vladu u egzilu, ali to nije baš najbolje funkcioniralo uprkos basnoslovnom bogatstvu kojim se dičio odbjegli ustaški zločinac. Godine 1952. je američkim obavještajcima ispričano da je Pavelić poslao Antu Čudinu i Marka Čavića u Evropu s eksplicitnim uputstvima za prebacivanje 250 kilograma zlata za Argentinu.

Izvor nije upoznat s tačnim raspletom misije, ali znamo da je posljednjih dana Pavelić nudio 200 kilograma zlata na tržištu Buenos Airesa preko posrednika Huana Hejnriha, prenosi u svojoj knjizi “Odesa” Goni povjerljive dokumente CIA-e. Hejnrih je inače Ivo Henrih, jedan od upravnika Jasenovca. Argentinske vlasti pažljivo su čuvale sve dokumente o krijumčarenju ustaša i nacista, ali sve dok Goni nije počeo čeprkati po arhivima, niko nije htio spominjati tu zaista sramotnu epizodu njihove istorije. Mnogi dokumenti su uništeni u međuvremenu, ali čak i ovaj manji dio pokazuje kakva sprega je vladala između velikih sila svijeta samo kako bi spasili šačicu najgorih zločinaca.

Sedmica